Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, od 28. do 31. kolovoza 2019., održala se godišnja konferencija organizacije European Association for Architectural Education (EAAE) pod nazivom The Hidden School. Među gostima konferencije bili su i Harriet Harriss, dekanica Arhitektonskog fakulteta pri njujorškom Institutu Pratt, Lesley Lokko, dekanica fakulteta Graduate School of Architecture na Sveučilištu u Johannesburgu i Will Hunter, osnivač i dekan fakulteta London School of Architecture. U prostorima Fakultetskog Arhiva o temi arhitektonskog obrazovanja sa sudionicima konferencije porazgovarali su Tadej Glažar, profesor na ljubljanskom arhitektonskom fakultetu, i Siniša Justić, profesor sa zagrebačkog arhitektonskog fakulteta.
Tadej Glažar: Molio bih vas da s nama podijelite neke lijepe uspomene iz vremena školovanja.
Lesley Lokko: Pohađala sam Bartlett godinu dana prije nego je na Fakultet došao Peter Cook i sjećam se kako su svi ushićeno govorili: Dolazi Peter Cook! Mislim da nitko s prve godine zapravo nije ni znao tko je on, ali Fakultet se doslovno promijenio preko noći. Ja sam imala iskustvo starog tradicionalnijeg kurikula godinu dana prije nego je on uveo sustav modula koji je prenio s Fakulteta AA. U vrijeme kada je ovo bilo aktualno, prije 25-30 godina, pitanja rase, identiteta i roda bila su prilično marginalna za arhitekturu, ali Bartlett je bio jedinstveno sigurno mjesto, vladala je atmosfera eksperimentiranja i stvarne posvećenosti širenju vidika, što je podrazumijevalo da svatko može iznijeti gotovo bilo kakvu problematiku. Ja sam dakle imala nevjerojatno studentsko iskustvo i vrlo sam rano imala priliku pronaći svoj glas.
Will Hunter: Počeo sam pohađati Bartlett 1999., desetljeće nakon dolaska Petera Cooka. Na prvoj godini nastavu je vodila Frosso Pimenides. Bio je to potpuni šok nakon prilično strogo ustrojenog školskog iskustva; školskih zvona koja su određivala početak i kraj kolegija. Sjećam se da je nastava trajala do ranih večernjih sati. Na prvoj smo godini trebali razviti drukčije razmišljanje, putem, na primjer, razvijanja uređaja za tijelo koji su mijenjali našu fizičku interakciju sa svijetom. Na drugoj i trećoj godini poučavani smo vertikalno, u sustavu modula koji je spomenula Lesley, a koji su bili izrazito kompetitivni. Studenti arhitekture naizgled su bili najlošije integrirani na Fakultetu UCL – studenti geografije, povijesti i kemije raspravljali su ili zajedno igrali košarku, ali mi arhitekti držali smo se zajedno i radili po cijele noći kako bismo uspjeli stići rokove. Magistrirao sam na fakultetu Royal College of Art, na kojem je vladala više umjetnička i prilično opuštenija atmosfera. Nigel Coates podučavao je četiri grupe i svi su se projekti nalazili u Londonu. Bilo nas je samo 30 i bili smo integriraniji s ostalim kreativnim disciplinama – modom, umjetnicima, produkt dizajnerima. Na tom sam mjestu vjerojatno prvi put osjetio da sam našao ljude poput sebe.